ELEMENTI ELEKTRIČNE INSTALACIJE – MODULI
Slika 1 – izgled ugrađenih modularnih elemenata
Moduli
ili modularni elementi su elementi električne instalacije: prekidači, utičnice,
regulatori rasvjete, senzori, termostati, svjetiljke, kamere, zvučnici,
jedinice za upravljanje… Osnovna značajka modularnih elemenata je standardna veličina,
standardna širina jednog (1M), dva (2M) ili tri modula (3M – slika 2), te
mogućnost kombiniranja različitih tipova modularnih elemenata na jednom mjestu
(slika 1). Moduli se ugrađuju u razvodne kutije (kutije za montažu) koje mogu
biti podžbukne ili nadžbukne,i sastoje se od nosača, modularnih elemenata, pokrovnih
maski, signalnih svjetiljki i zamjenjivih tipki (slika 2). Standardne širine
ugradbenih kutija prema broju modula širine 1M koji se mogu ugraditi u nju su
1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 14, 21…
Slika 2 – širine i vrste modula Slika 3 - razlika između standardnih i modularnih prekidača
U
principu, modularni elementi imaju istu funkciju i način spajanja na vodiče kao
i klasični elementi; razlika je tek u izgledu i načinu montaže u montažne
kutije. Ne smijemo ih miješati sa modulima za sustave domotike –
automatizacije, koji su izgledom i načinom ugradnje identični klasičnim
modulima, no po načinu rada potpuno su drugačiji.
Slika 4 - pokrovne maske
Razlika
između modula i klasičnih elemenata (slika 3), uz ugradnju većeg broja
elemenata na manjem prostoru, vidljiva je i u estetici; uz nekoliko osnovnih
boja samih modula i zamjenjivih tipki, izbor pokrovnih maski iznimno velik;
materijali za izradu maski su plastika, metal, staklo, drvo, kamen, koža, plemeniti
metali… Nadalje, osvjetljenje (signalizaciju) tipki modularnih elemenata moguće
je izvršiti na više načina: ovisno (prekidač uključen, prekidač isključen,
uređaj u pogonu…) ili odvojeno (signalna svjetla na tipkama svijetle samo po
noći), a može biti i kombinirano (prikaz stanja prekidača samo po noći).
Naš
objekt opremili smo isključivo modularnim elementima. Prema vrsti ugrađenih
modula instalacija se svrstava u visokoautomatiziranu hibridnu instalaciju, zbog
hibridizacije klasičnih modula i sustava domotike. Za početak opišimo klasičnu
modularnu instalaciju.
UTIČNICE
Slika 5 – tipovi modularnih utičnica
Što se
izvedbe same instalacije tiče, ona se sastoji od podžbuknih instalacionih cijevi
i kablova ili vodiča, i gotovo je identična instalaciji sa klasičnim
elementima. U našem slučaju izvedba bi bila bez razvodnih kutija; u tu svrhu
poslužile bi kutije za ugradnju modula. Glavne razvodne kutije smještene su u
sporedne prostorije: smočnicu, ostavu i kotlovnicu.
Modularnih
utičnica ima mnogo vrsta; na slici 5 prikazane su neke od njih. Slovo a označava običnu utičnicu, dok slovo b označava šuko – utičnicu. Slovom c označena je šuko – utičnica sa
zaštitnim poklopcem – za ugradnju u kupaone, iznad radne površine u kuhinji,
ali i za ugradnju u prostorije sa minimalističkim izgledom. Pod slovom d prikazana je utičnica sa izolacionim
transformatorom – namijenjena je za ugradnju u kupaone i isključivo služi za
priključak električnog aparata za brijanje. Slovom e označena je utičnica sa nadstrujnom zaštitom (automatskim
osiguračem), dok je slovom f
označena utičnica sa automatskim osiguračem i diferencijalnom zaštitom (KZS) –
pogodna za priključak i zaštitu vrlo osjetljivih uređaja. I na kraju slovom g je označena kablovska uvodnica –
služi za prolaz kabla i njegovo direktno priključenje na mrežu unutar kutije
modula (fiksni spoj). Koristi se za jake potrošače (pećnice, ploče za kuhanje,
električne grijalice i slično).
Da ne
bi dolazilo do zabune, klasičnu modularnu instalaciju prikazat ćemo bijelim modulima,
dok će napredna instalacija biti prikazana modulima tamnosive boje.
Slika 6 – izgled modularnih utičnica
Mogućnosti
za ugradnju utičnica su bezbrojne. Na slici 6 vidimo izgled tri modularne
utičnice; lijevo je izgled samostalne utičnice. U sredini je prikaz dvostruke
utičnice sa zaštitnim poklopcem – pogodno za vidljivu ugradnju u prostorije sa
minimalističkim izgledom. Desno je izgled grupe modula sa tri utičnice sa
nadstrujnom zaštitom (automatskim osiguračem).
Slika 7 – grupa utičnica za priključak računala
Na
slici 7 prikazana je vrlo zanimljiva grupa modularnih elemenata – priključno mjesto
za računalo. Prikazane utičnice napajaju se iz UPS uređaja. Prvi modul u
gornjem redu je modul za prenaponsku zaštitu (katodni odvodnik prenapona).
Služi za zaštitu uređaja od visokih napona nastalih pri udaru munje. Slijedeći
modul je modul sa strujnim senzorom za kontrolu priključnica. Naime, za njegov
rad potrebna je MASTER (zelena) priključnica i SLAVE (crvene) priključnice;
glavni potrošač priključuje se na MASTER priključnicu (u našem slučaju
računalo), dok se ostale jedinice (monitor, pisač, scanner…) priključuju na
SLAVE priključke. U trenutku gašenja računala strujni senzor prepoznaje radnju
i istodobno prekida napajanje SLAVE priključnica povezanih preko senzora na
mrežu. Na taj način ostvarujemo znatnu uštedu električne energije jer nakon
isključenja računala periferne jedinice ne prelaze u stand – by već se
isključuju u potpunosti. Pri ponovnom uključenju računala istodobno se
uključuju i periferne jedinice.
Slika 8 – raspored utičnica
Na
slici 8 prikazan je raspored većine utičnica po etažama, odnosno prostorijama. U
dnevnom boravku, naravno, umjesto običnih mogu se ugraditi utičnice sa
poklopcima, radi estetike. Na slici uočavamo i narančaste „uljeze“ – utičnice sustava
kontrole potrošnje. O njima će biti riječi u poglavlju „Domotika“.
Slika 9 – stolni priključci
Plave
linije predstavljaju podni razvod prema „kuhinjskom otoku“ i „multimedijalnom
otoku“ – namještaju smještenom na sredini prostorije, bez dodira sa zidovima. Putem instalacionih cijevi u podu prostorije
dovode se instalacioni kablovi i neprimjetno sprovode u kuhinjske elemente kroz
podnice. Kablovi se zatim dovode do stolnih priključaka (slika 9) – kutija namijenjenih
za ugradnju modularnih elemenata i montažu na stol. Naravno, u našem slučaju
opisane kutije biti će skrivene od pogleda unutar kuhinjskih elemenata. Na isti
način možemo izvesti i priključke na radnom stolu u radnoj sobi.
Slika 3 – raspored priključaka
MULTIMEDIJA – INSTALACIJA SLABE STRUJE
Slika 1 – moduli za instalacije slabe struje Slika 2 – priključak u multimedijskom centru
Pod instalacije
slabe struje (niskonaponske instalacije) spadaju antenska, telekomunikacijska i
informatička instalacija. U novije vrijeme uvode se novi sustavi prijenosa
informacija koji objedinjuju opisane sustave u jedan – multimedijski sustav.
O instalacijama
slabe struje ne treba mnogo govoriti: potrebno je odrediti prostorije i mjesta
pojedinih priključaka (slika 3), raspitati se o dostupnim sustavima i –
ugraditi ih. Naravno, modularna izvedba omogućava nam tipizitanu ugradnju svih
zamislivih priključaka: antenski sustav, satelitski sustav, Internet, kablovska
televizija, telefonija, te veze (podni razvod) između radnog stola u radnoj
sobi i multimedijskog centra (slika 2). Multimedijski sustav mijenja se rapidnom
brzinom, uvode se novi tipovi ožičenja i prijenosa informacija, novi tipovi
priključaka… U kvalitetnu izvedbu opisanih instalacija spada i ugradnja
rezervnih instalacionih cijevi.
Slika 3 – raspored priključakaREZERVA
Slika 4 – dopunske instalacije – instalacije za rezervu
Donedavno su instalaciju slabe
struje sačinjavali telefonska „parica“ i koaksijalni kabel od antene do TV
prijemnika. Danas se sustavi neprestano mijenjaju i dograđuju: kablovska
televizija, optički kablovi, bežične veze itd. Želimo li biti u trendu, stalno
moramo mijenjati i nadograđivati naše instalacije. Uvođenjem potpuno novog
sustava u većini slučajeva potrebno je postaviti i novi kabel – obujmicama, lijepljenjem
ili mukotrpnim ukopavanjem u zid. Kako se pripremiti za buduće nadogradnje
sustava uz izbjegavanje velikih radova i adaptacija?
Jednostavno.
Elektroinstalacije i instalacije slabe struje postavljaju se uvlačenjem u instalacione
cijevi, koje se pak pri izgradnji objekta ukopavaju („uštemavaju“) u zidove.
Prilikom tih radova dovoljno je učiniti malo šire kanale u zidovima i uz
namjenske instalacione cijevi postaviti i jednu ili dvije prazne – rezervne cijevi.
Na slici 4 prikazane su takve cijevi: crvenom bojom prikazane su cijevi za
naknadnu ugradnju električnih instalacija, dok su plavom bojom prikazane
rezervne cijevi namijenjene za telekomunikacijske ili informatičke instalacije.
Osnovno pravilo pri polaganju rezervnih cijevi je obuhvaćanje svih mjesta za
koje smatramo da bi u budućnosti zahtijevale ugradnju nekog novog sustava.
Primjer.
Zamislite situaciju: odlučili ste se za adaptaciju kuhinje, kupili ste
najmodernije uređaje, kad ono… Hladnjak, pećnica i električna ploča za kuhanje
zahtijevaju umreženje putem kabla i povezivanje sa web serverom! I kuda
provesti spomenuto ožičenje? Naravno, po podu, kroz kuhinjske elemente itd.,
ali što ako se hladnjak nalazi u nasuprotnom kutu kuhinje? Ili u kuhinji ne
postoji mogućnost priključenja servera? Ugradnjom rezervnih instalacionih
cijevi prikazanih na slici 4 opisan zahtjev ne bi bio nikakav problem.
Slučaj
drugi: odlučili ste se za ugradnju poklopca zahodske školjke sa automatskim
ispiranjem, grijanjem, vibromasažom… Ugradite spomenuto čudo na školjku, kad
ono – priključak na vodovod i električnu mrežu! Vodovod bi se još nekako i riješio,
ali električni priključak ako ga nema u blizini? I nemojte se čuditi ako se
kroz koju godinu počnu prodavati zahodske daske sa priključkom na Internet!
Uglavnom,
od ostalih „novotarija“ o kojima treba razmišljati, tu su – hladnjak (priključak
na vodovod, kanalizaciju, antenski sustav, Internet, BUS), zatim kuhinjska napa
(BUS, Internet, antenski sustav), pećnica (BUS, Internet, ali i razmislite o rezervnom
priključku na vodovod ukoliko želite ugraditi parnu pećnicu sa vodovodnim
priključkom), i tako dalje… Možda nam to sad izgleda smiješno, no sudeći po
svjetskim trendovima vrlo uskoro to bi mogla postati svakodnevnica.
Naravno,
završetke instalacionih cijevi hermetički zatvorite i ostavite sakrivene ispod
žbuke ili keramičkih pločica; prije završnih radova učinite kvalitetnu foto –
dokumentaciju sa priloženim mjerama kako bi u budućnosti u slučaju potrebe bez
problema pronašli rezervnu instalaciju.
KLASIČNA RASVJETA
Slika 5 – klasična rasvjeta
Pod
pojmom klasične rasvjete smatramo rasvjetu upravljivu pomoću klasičnih
prekidača. Radi se o običnim, izmjeničnim i križnim linijama, te o rasvjeti
upravljanoj pomoću bistabila i IC senzora. Klasičnu rasvjetu ćemo u našem
objektu koristiti u manjim i sporednim prostorijama.
Razmotrimo
sliku 5. Prikazani su elementi klasične rasvjete – prekidači i poneki IC
senzor. Također su prikazane i modularne svjetiljke; radi se o upravljivoj
rasvjeti galerije putem izmjenične linije i ne spada u stalnu – noćnu rasvjetu.
Međutim,
da li se i klasična rasvjeta može modernizirati i automatizirati? Moramo biti
oprezni: ne smijemo ugraditi prekompliciranu rasvjetu niti stupanj
automatizacije dovesti iznad naših standardnih potreba. Naime, u slučaju ugradnje
IC senzora za uključenje rasvjete po svim prostorijama, problem bi
predstavljalo kontinuirano održavanje rasvjete u slučaju duljeg boravka. Radi
vremenske zadrške IC senzora za kratkotrajne boravke u prostoriji to bi bilo
izvedivo, međutim, u slučaju duljeg boravka i našeg mirovanja (čitanje i slično)
rasvjeta bi se ugasila jer IC senzor ne bi primao informaciju o promjeni
topline u vidnom polju. Da bi to riješili morali bi dodati pomoćne prekidače za
dulji boravak, čime bi samo zakomplicirali upravljanje rasvjetom.
Vratimo
se na našu sliku 5. Vidimo da je u kuhinjskom dijelu centralne prostorije
ugrađen modul za upravljanje napom i rasvjetom radnog pulta. U manje prostorije
poput zahoda i kotlovnice ugrađen je standardan tip rasvjete – obični prekidač
i rasvjetno tijelo. Kupaone su opremljene kupaonskim indikatorima. Hodnici su
opremljeni izmjeničnim linijama – upravljanjem rasvjete pomoću tipkala i
bistabila (slika 6A). Bistabil je modul za upravljanje rasvjetom pomoću tipkala
(nešto poput stubišne rasvjete, samo što u ovom slučaju pritiskom na tipkalo i
palimo i gasimo rasvjetu). U smočnicu i ostavu možemo ugraditi automatsko
uključenje rasvjete pomoću IC senzora (slika 6B). Pošto se radi o prostorijama
sa periodičkom kratkotrajnom upotrebom upravljanje putem IC senzora bit će
zadovoljavajuće. U slučaju da rasvjetu trebamo dulje od podešenosti na senzoru
dodan je i pomoćni prekidač za stalno uključenje rasvjete. Pošto spomenute
prostorije koristimo bez zatvaranja vrata kad smo u njoj, idealno rješenje je
prikazano na slici 6C – upravljanje rasvjetom pomoću mikroprekidača ugrađenog
na vrata. Prilikom otvaranja vrata svjetlo se automatski pali i ostaje
uključeno tako dugo dok su vrata otvorena; iako smo i tu predvidjeli pomoćni
prekidač, u svakodnevnom korištenju rješenje s mikroprekidačem riješit će nas
brige o upravljanju rasvjetom u navedenim prostorijama.
Slika 6 – poboljšanje i automatizacija klasične rasvjete
Slika 6 – poboljšanje i automatizacija klasične rasvjete
Naravno,
pomoću tipkala i bistabila upravljamo i vanjskom rasvjetom.
Iako
nam se opis rasvjete čini štur i općenit, napominjem da se radi o rasvjeti u
pomoćnim prostorijama. Glavninom rasvjete upravlja centralna upravljačka
jedinica, a to će biti opisano u sljedećem poglavlju!
